Mesečeve stijene sa dalje strane ukazuju na postepen pad bombardovanja asteroidima
Analiza uzoraka misije Chang'e-6, prvih donesenih sa dalje strane Mjeseca, dovodi u pitanje teoriju o naglom prestanku perioda kasnog teškog bombardovanja prije oko 3,9 milijardi godina i ukazuje na to da je ono opadalo postepeno tokom više milijardi godina.
Nova analiza lunarnih stijena koje je prikupila kineska misija Chang’e-6 ukazuje na to da period intenzivnog bombardovanja asteroidima u mladom Sunčevom sistemu nije okončan naglo, već je opadao postepeno tokom milijardi godina. Studija, objavljena u časopisu Science Advances, prva je koja se zasniva na uzorcima stijena sa dalje strane Mjeseca, pružajući uvid koji je decenijama nedostajao naučnicima.
Planetarni naučnici su dugo smatrali da su Zemlja i Mjesec prije otprilike 3,9 milijardi godina pretrpjeli iznenadan i kratkotrajan udar velikog broja asteroida, poznat kao period kasnog teškog bombardovanja. Ova teorija je uglavnom izvedena iz analize uzoraka koje su donijele američke misije Apollo i sovjetske misije Luna, a koji su poticali isključivo sa strane Mjeseca okrenute ka Zemlji. Ti uzorci su često pokazivali starost od oko 3,9 milijardi godina.
Međutim, istraživači predvođeni Venfengom Džangom sa Guangdžou instituta za geohemiju u Kini iznose drugačiju sliku. Analizom 28 fragmenata stijena nastalih topljenjem prilikom udara, takozvanih impaktnih taljevina, pomoću metode argon-argon datiranja, tim je utvrdio starost udara u rasponu od 4,33 do 1,13 milijardi godina. U uzorcima nije pronađena koncentracija događaja starih oko 3,9 milijardi godina, što bi se očekivalo da je postojao jedan kataklizmičan vrhunac bombardovanja.
“Bombardovanje dalje strane Mjeseca nije bilo obilježeno kataklizmičnim skokom”, izjavio je Džang za Science News. Umjesto toga, podaci ukazuju na duži period sa manje učestalim, ali konstantnim udarima.
Ključni problem sa ranijim Apollo i Luna uzorcima je u tome što svi potiču iz regiona bliže strane prekrivenog ogromnim basenima očvrsle lave. Ranija istraživanja sugerišu da je udar koji je formirao basen Mare Imbrium, star upravo oko 3,92 milijarde godina, rasuo ostatke toliko daleko da su mnogi od tih uzoraka zapravo potekli iz tog jednog događaja, maskirajući pravu istoriju udara.
Iako nalazi nude značajno novi pogled, nisu bez ograda. Planetarni naučnik Simon Marki sa Jugozapadnog istraživačkog instituta u Bolderu napominje da je teško izvući čvrste zaključke o ritmu udara na osnovu podataka iz samo jednog regiona. Sa druge strane, geohemičar Mark Harison sa UCLA, stručnjak za argon datiranje, dovodi u pitanje da li analizirani fragmenti uopšte potiču od udara asteroida ili su vulkanskog porijekla. On ističe da stijenama nedostaju morfološke karakteristike koje bi očekivao kod impaktnih taljevina.
Ipak, “raspoloženje se promijenilo”, rekao je Harison, komentarišući rastući skepticizam među istraživačima prema teoriji o kasnom teškom bombardovanju. “Paradigma se pomjera, ili se već pomjerila.”
Kosponzor studije, dr Fred Žurden sa Univerziteta Kertin, istakao je važnost uzoraka za razumijevanje zajedničke istorije Zemlje i Mjeseca, navodeći da svaki veliki udar zabilježen na Mjesecu govori nešto i o uslovima koje je iskusila mlada Zemlja, na kojoj su dokazi o tim događajima uglavnom izbrisani geološkim procesima.