Slučajne mutacije DNK ograničavaju životni vijek na 150 do 190 godina

Čak i kada bi nauka pronašla savršenu terapiju protiv starenja i eliminisala sve bolesti koje nas pogađaju u poznim godinama, ljudski životni vijek i dalje bi imao biološku granicu. Prema novoj studiji objavljenoj u časopisu npj Aging, tu granicu diktiraju nasumične mutacije u našoj DNK koje se neumitno akumuliraju tokom života.

Istraživački tim sa moskovskog instituta Skolkovo, predvođen računarskim biologom Dmitrijem Krjukovim, napravio je matematički model kako bi odgovorio na naizgled jednostavno pitanje: ako bismo uspjeli da neutrališemo sve ostale mehanizme starenja, da li bi same somatske mutacije ograničile koliko dugo možemo da živimo?

Njihovi proračuni, koji su simulirali uticaj stope mutacija na funkcionisanje glavnih organa, pokazali su da bi srednji ljudski vijek u tom optimističnom scenariju iznosio između 146 i 194 godine. Većina ljudi živjela bi do otprilike 150 do 190 godina, što je otprilike dvostruko duže od sadašnjeg prosjeka u razvijenim zemljama. Manji broj izuzetnih pojedinaca mogao bi teoretski da živi znatno duže, ali besmrtnost – čak ni u ovom idealizovanom modelu – nije moguća.

Otkriće je proizišlo iz misaonog eksperimenta, a ne iz predviđanja koliko će ljudi zaista živjeti u budućnosti. Krjukov je naglasio da je riječ o pažljivoj matematičkoj procjeni, a ne o eksperimentalnom podatku. On dodaje da maksimalni izračunati životni vijek nije presuda o neizbježnosti, već ukazuje na to da somatske mutacije, iako iznenađujuće slabe kao samostalni pokretač starenja, mogu postati kritične kada se kombinuju sa drugim mehanizmima.

Istraživanje je otkrilo i značajne razlike među tkivima. Organi poput kože i jetre, koji konstantno obnavljaju svoje ćelije, teoretski mogu da funkcionišu veoma dugo. Međutim, ćelije u srcu i mozgu uglavnom su nezamjenjive i upravo one, akumulirajući mutacije iz godine u godinu, postavljaju najstroža ograničenja na životni vijek.

Rad Krjukova i njegovih saradnika takođe sugeriše da su somatske mutacije vjerovatno samo dio priče o starenju. Budući da je izračunati srednji vijek od oko 156 godina znatno duži od onoga što ljudi trenutno dostižu, drugi biološki faktori očigledno igraju ključnu ulogu u kraćem životnom vijeku. Ovaj zaključak podržava sve raširenije shvatanje da je starenje složen proces sa mnoštvom međusobno povezanih uzroka.

Autori ističu da njihov rad predstavlja tek prvi korak ka razlaganju starenja na mjerljive mehaničke komponente. Za stvaranje sveobuhvatne teorije starenja biće neophodno uključiti i druge glavne faktore, što zahtijeva koordinisane napore više istraživačkih grupa – izazovan, ali, kako navode, sve dostižniji cilj u bliskoj budućnosti.