DNK star 700.000 godina otkriven u fosilizovanim izmetinama drevnih suslika
Istraživači su iz fosilizovanih izmeta arktičkih suslika pronađenih u permafrostu kanadskog Yukona rekonstruisali drevni DNK star do 700.000 godina, otkrili prethodno nepoznatu lozu suslika te pronašli genetske tragove mamuta, bizona, konja i velikih mačaka.
Tim naučnika predvođen Tylerom Murchijem iz Hakai instituta i Univerziteta McMaster analizirao je drevni ekološki DNK (aeDNK) iz fosilizovanih izmeta arktičkih suslika (Urocitellus sp.), pronađenih u permafrostu u regiji Klondike u kanadskom Yukonu. Rezultati istraživanja objavljeni su 9. juna u časopisu Nature Communications.
Koproliti — fosilizovani izmeti — potiču iz 13 suslickih jazbina. Jedan izvor datira ih u period između otprilike 700.000 i 17.000 godina, dok drugi navodi gornju granicu od oko 30.000 godina; oba se slažu da najstariji uzorci sežu do otprilike 700.000 godina, što odgovara geološkom dobu pleistocena. Prema navodima autora studije, mitohondrijalni genom rekonstruisan iz uzoraka starih 700.000 godina predstavlja najstariji mitohondrijalni genom ikada dobijen iz drevnih izmeta.
Iz koprolita su rekonstruisana više od 18 mitohondrijskih genoma, uključujući genome vunastih mamuta (Mammuthus primigenius), izumrlog stepskog bizona (Bison priscus), konja (Equus), zeca snježnih krplja (Lepus americanus) i samog arktičkog suslika. Pored toga, istraživači su zabilježili slabije genetske tragove leminzi, karibu, sivih vukova te velike mačke — za koju se pretpostavlja da bi mogla biti sjevernoamerički gepard (Miracinonyx trumani) ili puma. Otkriveni su i DNK više od 200 grupa biljaka, gljiva, bakterija i insekata.
Jedno od iznenađujućih otkrića, prema istraživačima, jeste da su suslici koji su prvotno identifikovani kao arktički suslici (Urocitellus parryii) zapravo pripadali prethodno nepoznatoj lozi dugorepe suslice (Urocitellus undulatus) — vrste koja danas živi u Sibiru, Mongoliji, Kini i Kazahstanu.
Murchie je objasnio da arktički suslici danas ponašaju se poput “pakovnih štakora” — odlaze u okoliš, skupljaju razne komade biljnog materijala, kosti i sjemenke te ih donose nazad u svoju jazbinu, što je moglo doprinijeti raznolikosti genetskih tragova u koptrolitima. Autori su, međutim, napomenuli da je teško sa sigurnošću utvrditi da li je određeni DNK prisutan u izmetima jer ga je suslik pojeo ili je dospio u jazbinu iz okoline.
Prema ocjeni Hendrika Poinara, ko-autora studije i direktora Centra za drevni DNK na Univerzitetu McMaster, koproliti suslika čine iznimne repozitorije za razumijevanje evolucijskih i ekoloških promjena kroz duboku prošlost. Murchie je najavio da će detalji o rekonstruisanim mamutskim genomima biti objavljeni u zasebnom, još neobjavljenom radu.